Prema dostupnim podacima, pisana povijest današnjeg područja Krapinsko-zagorske županije započinje krajem 12. stoljeća. Tijekom 13. stoljeća pa do polovine 14. stoljeća trajao je proces oblikovanja strukture naselja, koji čine danas gradove i općinska središta Županije. Drugim riječima, u tom razdoblju stvorene su jezgre od kojih je na ovim prostorima krenuo povijesni, gospodarski, upravni i kulturni razvoj administrativnog područja kojeg danas, 800 godina kasnije zovemo Krapinsko-zagorska županija. Temeljem raspoloživih povijesnih podataka, pokušat ćemo, koliko je to moguće, naznačiti tragove i puteve geneze stvaranja gradova i općina te Županije u cjelini, kao i njihova upravna i razvojna značenja od najranije prošlosti do današnjih dana.
Povijesne izvore i dokaze, ne čine dakako samo pisani dokumenti. Arheološke iskopine, prikupljene tijekom dosadašnjih istraživanja govore nam da razvoj nekih od današnjih gradova i općinskih središta Županije, seže mnogo dublje u prošlost od onoga što kazuju pisani izvori. Ti nalazi sa svoje strane, kidaju još snažnije veo tajni o postanku i načinu života čovjeka na ovim prostorima.
Temeljem arheoloških nalaza moguće je zaključiti da je na području današnje Županije, postojao organizirani život još tijekom brončanog doba odnosno za vrijeme trajanja tzv. Kulture polja sa žarama. Populacija brončanog doba naseljavala je pred 3000 godina kameniti brijeg na kojem će se u srednjem vijeku stvoriti jezgra grada i trgovišta, današnjeg središta Županije, grada Krapine. Mnoštvo keramičkih ulomaka, kameni kalup za lijevanje, brončane sjekire te tragovi nastambe ukazuju jasno da su postojali trajni oblici života na užem području grada Krapine u dalekoj prapovijesti. Nalazište pračovjeka u Krapini jedno je od najvećih europskih nalazišta.
Na Hušnjakovu brdu kraj Krapine pronađeni su ostatci špiljskog čovjeka koji je poznavao vatru i živio od lova. Pripadao je poznatoj prethistorijskoj kulturi (Premousterien), za što postoje dokazi od oko 1200 komada kamenog oruđa. Na brijegu Podoštinje iznad Radoboja u 1850. godini pronađeno je 11 prethistorijskih humaka. Na njima je pored ostalog nađeno crijepovlje, komadi željeza te više posuda i žara. U potoku u blizini Radoboja pronađena je i kamena sjekira. Stvaranje tisućljetnog Rimskog carstva, također nije mimoišlo ove krajeve. Dokaze o njihovom boravku na ovim prostorima nalazimo na više mjesta. U Mihaljekovom Jarku s južne strane Krapine pronađeni su 1895. godine žrtvenici boga Jupitera. Njih su dali podići Titus Accius Severus i Marcus Ulpius Placidinius viši časnici iz doba cara Komada (180. – 192. godine). Na tom mjestu bila je vjerojatno oružnička postaja i raskrižje cesta od Bednje preko Radoboja i Lepoglave sa cestom na Krapinčici.
Kao i ostali naši krajevi i područje današnje Krapinsko – zagorske županije ulazi u ono povijesno razdoblje kada su rimljani zaokruživali svoje sjeverne posjede i utvrđivali granice Imperije na Dunavu. Krak ceste od Ptuja (Poetovio) prema Savi, čini se da je prolazio tjesnacem kod Krapine, pa se ovdje zadržalo nekoliko značajnijih arheoloških nalaza, koji govore o postojanju rimskog naselja s vojničkim u putnim servisom, kakav je bio uobičajen u cestovnom sustavu starog vijeka u krajevima koje su kontrolirali predstavnici rimskog carstva. Osim uz ceste većih prometnih vrijednosti na tragove Rimljana može se naići i uz termalne izvore i rudnike. O nazočnosti Rimljana na području Županije govori nam i spomenik iskopan u Loboru 1857. godine koji je smješten u Arheološkom muzeju u Zagrebu. Za njega se pretpostavlja da datira od početka 3. stoljeća poslije Krista, te da je na mjestu današnjeg Lobora bila rimska naseobina.
Svi ovi nalazi i indikacije o nazočnosti Rimljana vezani su za sjeverni dio Županije. U njezinom južnom području, siromašniji smo takvim nalazištima, tako da će arheologija tek svojim budućim istraživanjima i sustavnim radom imati zadatak da skine veo tajni s rimskog Zagorja.
Srednji vijek, na svoj način, ugradio je novi kamen u oblikovanje života u današnjim općinskim središtima i gradovima Županije.
Nicanje srednjovjekovnih burgova na padinama brda na sjevernom dijelu Županije u 13. i 14. stoljeću te njihova pregradnja, inicira u vrijeme borbi s Turcima nije povukla sa sobom i jače grupiranje naseobina tj. Današnjih općinskih središta i gradova. Naime, stanovništvo je i dalje ostajalo u svojim, mahom drvenim kućama, a napuštalo ih je tek u krajnjim trenucima opasnosti, dakle u vrijeme turskih navala, sklanjajući se i braneći istovremeno. Zbog toga, između ostalo i nije bilo uvjeta za formiranje većih naseobina odnosno gradskih središta. Isto tako za ostvarivanje tog procesa nedostajale su intenzivne prometne veze, trgovina i specijalizirani obrti, što su sve temeljni uvjeti za stvaranje gradskih središta. Ovisnost seljaka u odnosu na plemstvo, u pravnom smislu – oni su bili vezani za svoje prebivalište, također je onemogućavalo da se broj stanovnika u pojedinim naseobinama povećava imigracijom. To su i osnovni razlozi, što su se u to vrijeme samo dva mjesta počela oblikovati kao gradska središta, tj. Krapina i Klanjec.
Povijesni tijek nastajanja današnjih središta gradova i općina županije
Kao što smo rekli Krapina je kao najstarije naselje na području Županije, zapravo i jedina ispunjavala potrebne uvjete koji su joj omogućili na se oblikuje kao grad. Ako namjerno skinemo balast legendi i oslonimo se na ono što je vjerodostojno u povijesnim izvorima vidjet ćemo da je dobro utvrđen položaj na važnoj cesti i uz vodotok stvorio mogućnost da se na jednom obranku razvije od stažarske pozicije ili manjeg kaštela novi grad u 16. stoljeću. U sačuvanim pisanim dokumentima Krapina se spominje prvi puta 1193. godine. Županija krapinska, kao političko i administrativno središte današnje Krapinsko-zagorske županije ima svakako povijesnu utemeljenost. Ona se spominje već 1222. godine u povelji Herceg Bele gdje se imenuje i Petar Knez iz Krapine kao glava Hrvatske plemenske župe. Nadalje Hrvatsko – ugarski kralj Sigismund je 1399. godine uz posjed gradu Krapini (Castrum Carpone) dodijelio je poglavaru grada i titulu Velikog župana zagorskog.
U vrijeme najtežih turskih navala na Hrvatsku u krapinskoj je utvrdi održano pet Hrvatskih sabora (1598., 1599., 1600., 1605. i 1607. godine). Grad Krapina je često mijenjao svoje vlasnike. Najstariji vlasnici bili su hrvatski i ugarski kraljevi, a pored njih gospodari ovog grada bili su i kneževi Celjski, obitelj Keglević i Drašković dok su posljednji gospodari grada bili obitelj Lichtenberg i Ottenfels. U srednjem vijeku Krapina je bila važno razvijeno trgovište. U 1347. godini kralj Ljudevit dodijeljuje joj privilegij slobodnog kraljevskog grada. U to vrijeme ona je bila središte Županije kojoj su pripadali svi zagorski posjedi i dvorci. U 15. stoljeću pripojena je Varaždinskoj županiji.
Ostalih šest sadašnjih gradova u Županiji Zabok, Zlatar, pregrada, Oroslavje, Donja Stubica i Klanjec u davnim vremenima razvijali su se uglavnom, kao i većina naselja ovog područja tj. Oko sakralnih građevina.
Ime Zabok prvi puta se spominje 1335. godine u darovnici ugarsko – hrvatskog kralja Karla I kojom se prema preporuci slavonskog bana Mikca daruje posjed Zabok, Petru sinu Nuzlina. 
Međutim, tek utemeljenjem Župe Svete Jelene 1658. godine i kasnije izgradnjom nove župne crkve na današnjem mjestu počinje razvoj ovog grada, koji je atribute gospodarskog i upravnog sjedišta dobio tek u kasnijim vremenima.
Grad Zlatar prvi put se spominje krajem 13. stoljeća kao vlastelinski posjed Zlatharia. Zahvaljujući svom položaju na križanju cesta, po nestanku turske opasnosti Zlatar je kao mjesto počeo vidljivo napredovati. U 1699. godini on je postao i središte župe. Svoje najveće administrativno značenje doživio je 1875. godini kada je postao podžupanijsko središte. Ukidanjem podžupanije 1886. godine Zlatar je ostao kotarsko i općinsko središte.
Ime grada Pregrade se prvi put spominje 1334. godine u Statutima zagrebačkog Kaptola. Crkvena župa kojoj pripada Pregrada starija je od te godine i jer je opis predgradske župne crkve dan u pisanim dokumentima još 1639. godine. Pregradski kraj pripadao je kostelskom vlastelinstvu. Tijekom 19. stoljeća Pregrada se počela razvijati ako urbani centar. Postala je središte kotara 1857. godine. Izgrađeno je nekoliko javnih zgrada tj. Općine, kotara, pošte i suda. Od gospodarskih djelatnosti razvijaju se trgovina i zanatstvo. Krajem 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća počela se razvijati i industrija koja je ubrzala formiranje Pregrade kao gradskog centra.
Povijesni razvoj naselja Oroslavje određuje lokaciju dvaju vrlo vrijednih dvoraca iz 18. stoljeća. Župna crkva utemeljena je 1941. godine. Značajniji razvoj Oroslavja počeo se ostvarivati sredinom 20. stoljeća izgradnjom industrijskih kapaciteta.
U pisanim dokumentima Donja Stubica spominje se već 1209. godine u povelji Andrije II. Kao središte župe prvi put je zapisana 1334. godine kada podgrađe dobiva značajke urbanog naselja i trgovišta sa razvijenom obrtom. U to vrijeme Castrum i podgrađe pripadaju velikom susjedgradskom – stubičkom vlastelinstvu. Kao središte hrvatsko-slovenske seljačke bune ona je bila uključena u žižu tadašnjih srednjoeuropskih događaja. Donja Stubica je tijekom osam stoljeća bila upravno, sudsko, kulturno i gospodarsko središte čitavog područja sjevernih obronaka Medvednice.
Jedno od rijetkih naselja na području Županije, kao što smo spomenuli, za koje se može reći da je kroz svoj razvoj počelo dobivati atribute grada, jest Klanjec. U njemu su se od najranijih vremena očitovale prednosti njegovog dominantnog položaja nad dolinom rijeke Sutle. Kasnije je dobio na važnosti kao trgovište i administrativni centar. Povijest Klanjca je dakako usko vezana uz Cesargrad, koji se u izvorima prvi puta spominje 1399. godine kada je kralj Sigismund, Henriku II Celjskom dao cijelu Zagorsku županiju s utvrdama, gradovima i pripadajućim selima. Ako ne prije te godine, a onda bar od nje može se pretpostaviti i postojanje naselja Klanjec. Inače, ime Klanjec prvi puta se spominje 1463. godine u ispravi kralja matije Korvina. U 1598. godini, Klanjec se spominje kao (Oppidum) grad s mitnicom i carinarnicom. Sve do 1603. godine sudbina Klanjca identična je sa promjenama vlasništva nad Cesargradskim vlastelinstvom. Kao kotarsko mjesto Klanjec je bio sjedište Kraljevske kotarske oblasti, suda, općinskog ureda, župe, poštanskog ureda, oružničke postaje i brzojavne postaje. Na taj način, dobivši i status trgovišta, Klanjec mijenja strukturu stanovništva i svoj izgled.
Naselje Bedekovčina, od davnina zvano Našenina, ime je dobilo po jednoj od najstarijih zagorskih plemićkih obitelji Bedeković. Oni su 1267. godine dobili posjed Komar od kralja Bele IV koji se kasnije po njima nazvao Bedekovčina. Arheološka i povijesna utemeljenost postojanja Castrum Cabula kao rimske utvrde u današnjem Kebelu, daje naslutiti da je život na ovim prostorima mnogo stariji, nego što to govore kasniji pisani dokumenti u kojima se spominje Bedekovčina. Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće dolazi do snažnijeg razvoja školstva i industrije, koji se u kasnijim godinama dvadesetog stoljeća intenzivirao.
Postanak Budinšćine vezan je uz 1234. kada se spominje zemlja Budindol. Ostaci kulturnih spomenika burg Milengrad, dvorac Patačić u Zajezdi, Kurija Zakmardy u Budinšćini, škola u Zajezdi, crkva Uznesenja blažene djevice marije u Zajezdi govore o značaju ovog područja u prošlosti. Na području općine postoji i vrijedno nalazište iz brončanog doba. Područje općine, bilo je nekada poznati rudarski kraj s ugljenokopima mrkog ugljena te kamenolomom diabaza i vapnenca koji su bili začetak gospodarskog razvoja.
U 1334. godini prvi put se spominje i ime naselja Desinić kao sjedište župe Svetog Jurja. Kralj Rudolf je 1592. godine dao Desiniću status slobodnog sajmenog središta, te je Desenić čitavo to vrijeme bio poznato trgovačko i sajmeno središte sve do danas. Dugogodišnji gospodari ovog kraja bili su grofovi Ratkay koji su dovršili gradnju svog dvorca Veliki Tabor koji je i danas ponos ne samo ovog kraja nego i naše domovine. Prije drugog svjetskog rata, Desinić je bio jedno od najjačih trgovačkih središta u zagorju. Sličan koncept razvoja sa naglaskom na poljoprivredu i trgovinu, nastavljen je i u drugoj polovici ovog stoljeća.
Prvi pisani trag spomena mjesta Đurmanec vodi nas u 16. stoljeće, točnije u 1598. godinu kada se spominje pod nazivom Gurmanec. U to vrijeme Krapinsko vlastelinstvo dijeli se na tri velike seoske općine od kojih je jedna Đurmanec. Nalazi se sjeverozapadno od Krapine na raskrsnici prometnica prema Rogaškoj Slatini i Celju s kojima je cestovno i željeznički dobro povezan.
Gornja Stubica bila je mali feudalni posjed sa župnom crkvom Svetog Jurja, koja se prvi put spominje 1209. godine. U 1573. godini odavde je krenula u hrvatskoj povjesti poznata Seljačka buna.
Povijest Hraščine govori nam da su u tom području još u drugom stoljeću obitavali Rimljani. Tu je otkriven rimski spomenik iz II stoljeća. U 17. stoljeću, izgrađena je župa crkva Svetog Nikole i oko nje se stvorilo središte naselja. Prema podacima Hraščina je kao općinsko središte egzistirala još 1900. godine. Na područje današnje općine su 1751, godine pala dva meteorita. Veći se danas čuva u Prirodoslovnom muzeju u Beču.
Hum na Sutli kao naselje razvijao se također kod sakralnih građevina. Crkva svetog Vida spominje se u pisanim dokumentima već 1334. godine. Dvorac mali Tabor iz 1497., crkva svetog Ivana iz 1644. i majke Božje Taborske iz 1679. godine govore da je ljepota ovog kraja odavna privlačila ljude da se u njemu naseljavaju. Šume, ugljen i kameni pijesak omogućili su razvoj staklarstva. U 1860. godini izgrađena je tvornica stakla «Straža» danas jedan o najvećih proizvođača staklene ambalaže u ovom dijelu Europe.
Povijest Jesenja usko je vezana uz razvoj župe u susjednom Radoboju. Ona se spominje već u prvoj polovici 14. stoljeća. U njezinom sastavu se nalazilo i Jesenje. I to od prvog popisa 1334. godine pa sve do 1785. godine. Župa Jesenje osamostalila se 1785. godine a patroni župe i župne crkve bili su u najvećoj mjeri feudalni gospodari ovog kraja od grofova Keglevića do Moškovića. Javnu narodnu pučku školu Jesenje je dobilo 1857. godine.
Naselje Konjščina, prvi put se spominje 1334. godine i to kao župa. Ime je dobila po dvorcu plemićke obitelji Konjski. Njihov kaštel bio je važan strateški objekt u nizinskom zagorskom prostoru. Prema dosadašnjim saznanjima kaštel je izgrađen prije 1500. godine. Kod Konjščine se 1544. godine sukobio turski Ulama paša sa zrinskim i Wildernsteinom. Nekada razvijeni industrijski kraj, Konjščinski i Zagorski ugljenokopi, crna metalurgija, termoelektrana na ugljen, danas je sveden na manji broj značajnijih gospodarskih subjekata te malo poduzetništvo.
Kraljevec na Suti spominje se 1789. godine kada je osnovana župa i on se razvijao kao i druga manja mjesta oko župne crkve. Dolinom Sutle prolazila je rimska cesta. Nema pouzdanih podataka od kada postoji mjesto Kraljevec na Sutli odnosno od kada datira tj naziv. Stanovnici Kraljevca bili su poznati kao dobri trgovci stočarskim proizvodima.
Krapinske Toplice bile su poznate još u rimskom razdoblju pod nazivom Aquae vivae. U srednjem vijeku ime toplička župa nalazi se u crkvenim spisima iz 1334. godine. Župna crkva spominje se 1676. stoljeću. Sve do druge polovice 19. stoljeća. Krapinske toplice su bile malo naselje, čija se još u rimskom razdoblju otkrivena topla vrela nisu svrhovito koristila. Tek 1857. godine Jakov Badl otkupio je toplička vrela od prijašnjih vlasnika obitelji Keglević i Oršić i pretvorio ih u reprezentativno lječilište. Od tada zapravo datira i značajniji razvoj Krapinskih Toplica koji se temelji na zdravstvenom turizmu.
Mjesto Kumrovec prvi put se javlja u pisanim spomenicima 1463. godine kao jedan od posjeda na Cesargradskom vlastelinstvu. Kumrovec i okolna sela oduvijek su bila dio župe Tuhelj gdje je župna crkva. Gospodarsku osnovicu čini nekoliko tvrtki i obrtništvo te turistički kapaciteti.
Lobor, također današnje općinsko središte spominje se u pisanim zapisima prvi put 1257. godine kao Castrum Lobor. Ime mu vjerojatno potjeće od latinske riječi Labor (laboratorium). Pretpostavlja se da su na tom prostoru Rimljani imali svoje radionice i kamenolome. Kao trag svog boravka ostavili su nadgrobne spomenike od kojih se jedan iskopan 1857. godine nalazi u Arheološkom muzeju u Zagrebu. 
Starost naselja potvrđuju i kamena sjekira i malj iz ranog neolitika – vrijeme sopotske kuture u ovim krajevima. Na lokalitetu oko crkve Majke božje Gorske u Loboru je 1998. godine pronađeno groblje Hrvata iz 11. stoljeća. U općini Lobor nalazi se i stari burgovi tj. Pusti Lobor iz 13. stoljeća, Oštrc grad iz 14. stoljeća i Loborgrad iz 17. stoljeća.
Današnja općina Mače smještana je na raskrižju regionalnih puteva. U njoj je od 1574. godine, kada je izgrađena crkva bio vjerski centar i središte župe te upravni centar sa središtem općine. Tu su se održavali redoviti tjedni i poznati veliki godišnji sajmovi. Posebno se razvija trgovina i uslužne djelatnosti, osnovna škola u Maču osnovana je 1860. godine. Tu se nalazi i termalno izvorište Sutinske Toplice poznato više od 200. godina.
Marija Bistrica spominje se prvi put 1209. godine u povelji kralja Andrije. Feudalni posjed Bistrica često je mijenjao vlasnike. Ukinućem kmetstva 1848. godine Marija Bistrica postaje kotar u okviru Zelenske podžupanije. Prve dokumente o postojanju škole u Mariji Bistrici nalazimo u crkvenim dokumentima iz 1590. godine. Marija Bistrica je u domovini i u svijetu poznata kao čuveno i omiljeno Marijansko proštenište i to od 1684. godine kada je otkriven kip majke Božje.
Mihovljan spada u red manjih općinskih središta. Prvi put se spominje kao župa u 13. stoljeću. Mihovljan je bio vlastelinski posjed koji je pripadao Sermagima. Tijekom stoljeća mijenjao je vlasnike od Schlippenbacha, Mikuletića, Rakodezay do baruna Fiedlera. U vrijeme Austro-ugarske monarhije Mihovljan je imao svoju lokalnu samoupravu sve do 1962. godine. Pučko školstvo je postojalo u Mihovljanu već od 1835. godine.
Novi Golubovec također jedno od manjih općinskih središta postao je poznat 1875. godine kao rudarsko mjesto, jer je te godine započela ozbiljna eksploatacija ugljena. U 1890. godini uspostavljena je i prva željeznička komunikacija sa Varaždinom.
Petrovsko kako se danas zove mjesto i općina, prvi put se spominje 1334. godine ali pod izvornim nazivom Konoba i to u najstarijem sačuvanom popisu župnih crkava u Zagrebačkoj biskupiji. Na današnjem mjestu u Petrovskom sagrađena je župna crkva u čast svetog Petra i Pavla, po nekim značajkama u stilu gotike. Od 1661. godine uz crkvu se spominje i župni dvor. Početak školstva u mjestu datira iz 1867. godine. Pod konac 19. stoljeća osnovana je općina Konoba sa sjedištem u Krapini da bi 1904. godine došlo do odcjepljenja i formiranja nove općine sa sjedištem u Konobi. Ova općina formalno je ukinuta 1956. godine da bi općina Petrovsko bila ponovno ustrojena 1993. godine.
Prvi pisani spomen Radoboj pod imenom Radboa datira iz 1334. godine. Preko tog područja u rimska vremena vodio je put iz pravca Krapine prema Varaždinu. Veći gospodarski i kulturni značaj Radoboj dobiva 1811. godine pronalaženjem sumpora a iza toga i ugljena. Tu je nastao jedan od rijetkih europskih rudnika sumpora s originalnom tehnologijom prerade te rude. Doseljavaju se stručnjaci i rudari iz Češke, Austrije i Slovenije. Dolazi do industrijalizacije i počinje razvitak uslužnih djelatnosti, obrta, školstva i kulture. Nakon drugog svjetskog rata rudnik prestaje s radom i nastupa odlazak stručnjaka i stagnacija. U Radoboju su pronađeni vrijedni arheološki nalazi. Grobovi s ljudskim kostima i oruđem iz željeznog doba; urne od zemlje i stakla, grčki zlatnici s likovima božice Atene i Nike. U Radoboju je i najveće svjetsko nalazište fosila flore i faune do prije 10 milijuna godina. Oko 1700 primjeraka se nalazi u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju te u muzejima Beča i Londona.
Prvi pisani zapisi o Stubičkim Toplicama datiraju iz 1209. godine iz vremena Andrije Arpadovića. Tu se spominju Tepliz bey Stubicza. Toplice su u upotrebi vjerojatno još od antičkog i rimskog doba. Prvi bazen sa termalnom vodom izgrađen je 1776. godine, a kupalište 1811. godine. Svoj puni razvoj Stubičke Toplice kao termalno kupalište i lječilište ostvaruju krajem 18. stoljeća i u 19. stoljeću da bi već početkom 20. stoljeća bile poznate u cijeloj srednjoj Europi kao moderno kupalište. Današnje lječilište datira iz 1811. godine.
Sveti Križ Začretje spominje se prvi put 1334. godine. Nekad je u tom kotarskom i općinskom središtu bilo i sjedište samouprave podžupanije Krapinsko – Topličke (1875 – 1885) s osnovnom i poljoprivrednom školom i željezničkom postajom od 19. stoljeća.
Podno Cesargradske gore, između koloritnih brežuljaka smjestio se Tuhelj. Ime je dobio po staroslavenskoj riječi „tuhl“ koja označava udubinu. Tuhelj se spominje krajem 14. stoljeća. Prvi pisani podatak o postojanju župe Tuhelj, a tako i istoimenog naselja pronađen je u jednom sudskom zapisu iz 1403. godine. Kroz svoju prošlost Tuhelj je bio crkveno, političko i kulturno središte. U njemu je sagrađena Župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije. Priznanje kao političko sredite dobiva stvaranjem hrvatske države kada postaje samostalna općina. Tradicija bavljenja stanovnika Tuhlja datira još iz 1920. godine kada je osnovano pjevačko društvo „Naša lipa“ odnosno 1927. osnivanjem glazbenog društva „Lipa“.
Veliko Trgovišće prvi puta se spominje 1501. godine kao sjedište župe. Značajnije se počelo razvijati u 19. stoljeću. Prije toga tu su bili posjedi grofova Erdody. Većinu crkava na području općine izgradila je plemićka obitelj. Posebno valja istaći da je kod crkve Sveta Tri Kralja u Erpenji osnovana i najstarija škola na ondašnjem Balkanu. Postanak mjesta Veliko Trgovišće veže se uz izgradnju ceste i kasnije željezničke pruge. Župni dvor sagrađen je u Velikom Trgovišću 1842. godine, a župna crkva 1876. godine. Godine 1889. počela je izgradnja škole koja je završena 1891., a nešto kasnije izgrađena je i općinska zgrada. Veliko Trgovišće se početkom 19. stoljeća značajnije razvija i pred drugi svjetski rat ima tri privatna trgovačka izvozna poduzeća, nekoliko gostionica za odmor putnika te kulturna i sportska društva. Razvija se bogat javni i društveni život. Trgovina i promet okosnica su razvoja mjesta i nakon drugog svjetskog rata uz kasnije razvijenu ljevaonicu i rafineriju sekundarnog aluminija.
Zagorska Sela spominju se 1334. godine u vezi nasvođenja crkve Svete Katarine u Selih. Od godine 1886. postoji općina Sela u sklopu kotara Klanjec i županije Varaždin. Od 1952. godine u sastavu kotara Klanjec ponovno djeluje općina Zagorska Sela koja se ukida 1955. godine i ulazi u općinu Klanjec, da bi ponovno 1993. godine postala samostalna općina. Na davne tragove života na prostorima današnje općine podsjećaju nas arheološki nalazi kamene sjekire iz mlađeg kamenog doba pronađene u Miljani i Špičaku, a na nešto bližu povijest, barokni dvorac obitelji Ratkay koji je sagrađen od 1957. godine pa do u 18. stoljeće; nadalje, veliki broj kurija te župne crkve i kapelice. Počeci školstva sežu prije 1829. godine.
Značajniji razvoj naselja Zlatar Bistrica, današnjeg središta općine, započeo je izgradnjom željezničke pruge Varaždin – Zagreb krajem prošlog stoljeća tj. 1896. Upravo izgradnja te pruge i potrebe za transportom razvio je zlatarbistričku željezničku postaju u važno prometno čvorište s kojeg je odvožen ugljen s obližnjih ugljenokopa, ali i poljoprivredni proizvodi, među kojima je uz stoku bio najpoznatiji zagorski puran. Izuzetno cijenjen na trpezama zapadnoeuropskih zemalja. Zagorski puran bio je i temelj mesne industrije, koja je upravo u ovom dijelu Hrvatskog zagorja svojevremeno bila izuzetno razvijena. Uz otkup i preradu purana u Zlatar Bistričkoj mesnoj industriji značajna djelatnost bile su i tov gusaka, a kasnije i pilećeg mesa. U 1927. godini novcem mještana izgrađena je osnovna škola. Na području općine postoji i plemićki i sakralni objekti koji svjedoče o davnim vremenima života na ovim prostorima u naseljima općine. Posebno mjesto među njima zauzima crkva Sv. Lovre koja se prvi puta spominje još 1334. godine. U naselju Graničari nalazi se dobro očuvana i posljednjih godina obnovljena kurija obitelji Kallay. U Lovrečanu je sačuvana kurija obitelji Labaš. Iz iznesenih podataka lako se može uočiti da je razvoj najvećeg dijela današnjih općinskih središta započeo kod sakralnih građevina, te da se relativno sporo odvijao sve do današnjih dana, što je kao posljedicu imalo činjenicu, da sva ona imaju vrlo mali broj stanovnika. Iako tako, vrlo mali dio njih i to samo onih u blizini burgova i prometnica, dobila su u određenoj mjeri i obilježja urbanih cjelina sa počecima gradskog identiteta.
Daljnji povijesni razvoj od srednjeg vijeka pa dalje, nije donio nikakvo ubrzanje razvoja ovih naselja. Krajem 16. stoljeća Austrija je politikom stvaranja široke vojne granice utvrdila svoj sustav obrane protiv Turaka i konsolidirala svoje posjede. Feudi u Zagorju, temeljili su svoju ekonomsku moć isključivo na obvezama seljaka u radu i naturi. Sve to je onemogućavalo snažniji razvoj naselja. Konac 17. i cijelo 18. stoljeće u ovom kraju ostavilo je bogatu baštinu dvoraca. Oni su također obilježje ovog kraja kao posljedica povijesnog i gospodarskog razvoja.
Razvoj ukupnog područja Županije kao i naselja koja čine današnje općinske centra i gradove, tijekom 19. stoljeća, uglavnom je ostao po strani od glavnih gospodarskih zbivanja. Razlog tome jeste činjenica da je današnje područje Županije bilo uglavnom sporedno s obzirom na glavne interese Mađarske odnosno Austrije u Hrvatskoj. Izuzev kao dobavljača sirovina i kupaca za proizvode manje razvijene industrije, Hrvatska, pa tako i prostor Krapinsko-zagorske županije, bili su samo prijelazna područja na putu za Bosnu u pogledu Austrije, odnosno prilaz ka moru, za Mađarsku. Na taj način, današnja općinska središta i gradovi ovog prostora ostajali su po strani od značajnijih gospodarskih zbivanja. Od 1818, godine do 1941. godine, industrijski razvijena Europa trebala je sirovine za svoju industriju i tržište za svoje poluproizvode ili gotove proizvode. Područje Županije nije imalo takve sirovinske potencijale koji bi mogli strani kapital. Zbog toga je razvitak današnjih općinskih središta i gradova bio, većim dijelom temeljen na malobrojnoj prerađivačkoj industriji te zaostajanju i nazadovanju poljoprivrede.
Sukladno tome tržišni kapaciteti ovog područja bili su u niskom stupnju. Na taj način, nije se mogla niti formirati potrošnja koja bi bila značajniji podstrekač razvoja prerađivačke djelatnosti.
U pravnom smislu od 1857. godine, dinamika administrativnih transformacija bila je nešto veća. To se posebno odnosi na razdoblje od 1857. do 1880. godine. Zatim bilježimo dulje razdoblje stabilnosti od 1880. do 1953. godine. Nakon te godine pa do danas, došlo je do stanovitih promjena.
Ilustracije radi, u 1857. godini, postojali su kotari: Klanjec, Krapina, Pregrada, Stubica, Toplice i Zlatar.U 1869. godini formirano je osam kotara i to Bistrica, Krapinske Toplice, Mihovljan, Novi dvori, Pregrada, Stubica, Sveti Križ Začretje i Zlatar. U razdoblju od 1869. do 1880. godine bilo je ponovno formirano pet kotara i to Donja Stubica, Klanjec, Krapina, Pregrada i Zlatar koji su uglavnom u neizmijenjenim granicama postojali do 1955. godine.
U 1955. godini pet kotara koje smo naveli, formirani su u jedan – Krapina. Kod toga su kotarevi Donja Stubica, Krapina, Pregrada i Zlatar ušli u cijelosti u novi kotar Krapina, dok je iz kotara Klanjec izdvojena općina Dubravica i pripojena je kotaru Zagreb. Novi kotar Krapina dobio je još naselja od kotara Zeline. Tako formiran novi kotar Krapina, administrativno je podijeljen na dvanaest općina i to Bedekovčina, Donja Stubica, Klanjec, Konjšćina, Krapina, Marija Bistrica, Mihovljan, Oroslavje, Pregrada, Veliko Trgovišče, Zabok, Zlatar. Daljnjih četiri desetljeća, do današnjih dana također su se događale promjene što se tiče upravne strukturalizacije ovog područja. Početkom šezdesetih godina stvoreno je pet općina i to Donja Stubica, Klanjec, Krapina, Zabok i Zlatar Bistrica a sedamdesetih i općina Pregrada te se tako upravna struktura ovog područja sastojala od ukupno šest općina koje su sve do osamostaljenja Republike Hrvatske i stvaranja upravnog ustrojstva Krapinsko-zagorske županije, predstavile temeljne administrativne centre na ovom području, s time da je ukinuta institucija kotara. U drugoj polovici tog razdoblja stvorene su kao nadređene upravne organizacije, prvo Zajednica općina Zagreb a onda i Zajednica općina Hrvatskog zagorja. Međutim, one gotovo ni u čemu nisu imale djelotvoran utjecaj na razvoj ovog područja.
Tih četrdesetak godina neki od današnjih općina i gradova, dosegli su stanoviti stupanj razvitka ostvarivanjem određenog stupnja industrijalizacije. Međutim, unatoč postojanju i razvoju tridesetak industrijskih kapaciteta, ono što je postignuto nije bilo i dovoljno, tako da je ovo područje prema gospodarskim pokazateljima bila često puta blizu granica nerazvijenosti, I u tim desetljećima ovaj dio Zagorja u gospodarskom razvojnom smislu ostao je po strani. Činjenica jest, da za to vrijeme nije stvorena niti jedna gradska aglomeracija, kao niti jedan veći industrijski kapacitet koji bi apsorbirao priliv radne snage i smanjio potrebu za zaposlenje traži u Zagrebu i drugim mjestima. Orijentacija je bila na niskoakumulativnu industriju koja sa sobom nije nosila razvoj niti značajniji životni standard pučanstva.
Demokratske promjene početkom devedesetih godina stvorila su na ovom području novi upravni ustroj. Formirana je Krapinsko-zagorska županija koja sada ima 32 jedinice lokalne samouprave, tj. 7 gradova i 25 općina. I na taj način povijesni krug se zatvorio. Od prvih početaka županijskog ustrojstva iz davnog trinaestog stoljeća vraćena je u naše vrijeme županijska upravna tradicija na ovim prostorima. Međutim valja reći i to, da je pučanstvo ovih prostora odigralo u političkom i kulturnom životu Hrvata važnu ulogu. U teškom stoljećima mukotrpne borbe za goli opstanak niti jedan osvajač nije mogao pregaziti i slomiti, čvrsto, hrabro, žilavo i „puntarsko“ Zagorje. Ali isto tako treba reći, da je ono u gospodarskim i razvojnim stremljenjima u svim burnim mijenama politika i država, čiji je dio bio, uvijek ostao negdje „po strani“ oslonjeno samo na sebe i svoje škrte resurse, ali prepuno ljepota satkanih od brežuljaka i dolova, mineralnih vrela i dvoraca, srednjovjekovnih gradina i kurija te drugih ostataka davnih i pradavnih doba.